Vrijeme je stalo, ruke u džepove

U jednom malom gradiću na tri rijeke, okruženom šumom, vrijeme kao da teče puno sporije od kazaljki na satu. Nekada je taj gradić, zbog fabrike koja je bila ozbiljan svjetski igrač, nosio i epitet grada drveta, a onda se desio rat. Rat je, osim razaranja i gašenja ljudskih života, donio i postratni sumrak, koji već treću deceniju prate lov na lične interese, ali i sukobi suprotnih mišljenja i stavova, dok društveni razvoj nije samo usporen, već je potpuno stao.

Koliko god da mi živimo u demokratskom, pravno uređenom sistemu, taj sistem zbog spomenutog sumraka s opravdanim razlogom nosi epitet „papirne demokratije“. Sistem uređen po principu Cezarove diktature “zavadi pa vladaj”, nije i nikako ne može biti demokratski. I sve dok većina bosanskohercegovačke populacije bira da budu nijemi i slijepi svjedoci, svjesni društvenog nazadovanja, demokratija kao sistem ostaje fikcija. Demokratija je nemoguća bez aktivno uključenih građana, a građani u takvom sistemu nikako ne smiju biti samo statistički podatak, kao što je to danas slučaj. U takvom državnom i društvenom mraku i tišini uspijevaju, obitavaju i opstaju samo lični interesi, na štetu običnog čovjeka, na štetu građanki i građana.

I onda se vratimo na ovaj naprasno usporeni sat jednog malog gradića na tri rijeke, koji je nekada bio grad drveta i ogroman ekonomski pokretač sistema kojem je časno služio i koristio. Danas je naš grad u izobličenom ogledalu ogromno gradilište na kojem se gotovo na svakom koraku nešto radi i gradi. Međutim, ispred izobličenog ogledala tačna refleksija je nemoguća bez manipulacije.

Vrijeme i jeste usporilo jer se prividno gradi na svakom koraku, međutim niko se ne pita ili okreće glavu od pitanja, koliko ljudi zapravo efikasno radi i gradi. Gotovo sva igrališta koja smo obišli karakteriše broj radnika manji od deset, pri čemu manje od pet ljudi zapravo preduzima konkretne radnje neophodne da bi nešto poprimilo finalni izgled. Ostali poslu pristupaju kao inspektori u slučaju kada je počinjeno teško krivično djelo, pa zbog prevencije od kontaminacije lica mjesta drže ruke u džepovima i samo posmatraju.

Pa zar javna gradilišta, koja su od javnog značaja i interesa, ne bi trebao pratiti porast aktivno angažovane radne snage, a sve u cilju brže, efikasnije i kvalitetnije gradnje? Zar na takvim gradilištima od javnog interesa ne bi trebali atraktivnijom satnicom privući veći broj poslovno neaktivnih građana i mudro uticati na povećanje potrošnje? Možda, ali za takav pristup i način razmišljanja iznad ličnih interesa i masovne psihološke manipulacije moraju biti menadžerske sposobnosti, vrline, ali i moral. I onda neka i ove petorice-šestorice sa rukama u džepovima, ali vala neka aktivno radi njih pedeset ili šezdeset. U konačnici, zbog male i ponižavajuće satnice i dnevnice raselila se većina stanovništva, kako iz Bosne i Hercegovine, tako i iz ovog malog gradića na tri rijeke kojem je neko ukrao status grada drveta i odredio visinu maksimalnih primanja pojedinca.

Veliki projekti jasno zahtijevaju i veće budžete, ali i puno ozbiljnije strateško planiranje, naročito kada je ekonomski segment u pitanju. Upravo u tom ekonomskom segmentu, gdje se predviđa potreban stepen angažmana ljudskih resursa, stoji i vremenska kočnica svedena na nužni minimum, kako brojčano, tako i ekonomski. Da su pristupi javnih vršilaca dužnosti i njihovih “velikih menadžera” drugačiji, mnogi bi projekti bili davno završeni i realizovani. Vrijednost satnica i dnevnica bila bi znatno veća, pa bi i gradilišta bila bogatija radnom snagom. Kada netransparentnosti pridružite lične političke i ekonomske interese organizovanih grupa pojedinaca, čiji nas “rad” stavlja među najkorumpiranije zemlje u svijetu, izgubite više od pola radno sposobnog stanovništva. Upravo zbog netransparentnog toka novca Bosna i Hercegovina i gubi najveći dio stanovništva. Jer da se novac transparentnije koristi, sigurno bi ga bilo mnogo više i za krajnje karike u lancu, za građanke i građane. Tek kada naša gradilišta atraktivnim satnicama i dnevnicama započnu proces popunjavanja ljudskih resursa, moći ćemo objektivno reći da se nazire svjetlo na kraju tunela, ali i tada, sa velikim oprezom.

Podijelite na društvenim mrežama