Ljubav je zakon

Kad se zbroje sve ranje činjenja koje smo mogli preduzeti, a propustili smo radnje činjenja s pravom se moramo pitati ko je ikad radio išta u interesu Grada Zavidovići?

Ne umanjujući male individualne poduhvate pojedinaca, da Grad Zavidovići ne bude baš toliko rupa koliko jest, zaista niko ništa konkretno nije uradio da Grad Zavidovići prodiše punim plućima. Sve se nekako drži na nekakvoj crkavici i kapavici, eto tek toliko da postoji, da se kao ne može reći da je sve propalo. Kreirano je nekakvo stanje kolektivne zavisnosti od nečega, a niko ne zna ni od čega se zavisilo. Razvio se čudan strah spram elementarnih ljudskih sloboda, jer ne smiješ ni pomisliti, a kamoli reći nešto drugačije da ne uvrijediš pretpostavljenu gospodu.

Pretpostavljena gospoda sve zna, sve vidi, sve čuje, niko joj ravan nije i samo se njihova vizija ljubavi prema gradu uvažava. Sve ostale vizije i ideje nisu dobrodošle, osim ako se ne mogu otuđiti od pojedinca ili grupe i pripisati nekom od političkih folklora. Ovdje se stranke vole više od grada, a radi programa stranke prestaju pričati komšije vrata do vrata.

Grupa Film u pjesmi Jure Stublića Ljubav je zakon ističe: „Bog ima deset zapovijedi, a država zakone. Priznajem samo jedan zakon, moju ljubav za tebe.“ Kad pogledam Zavidoviće, bojim se i pogledati, i pomisliti, i napisati, ali priznat ću, zaista zloupotrebljavamo zakone i kršimo Božije zapovijedi dok se kunemo i u zakone i u Boga, samouvjereno lažući da volimo Zavidoviće.

Baš zato sve manje rezidentnog stanovništva vidi neku svijetlu budućnost u Zavidovićima i bira živjeti što dalje, to bolje. Povremeno, za vrijeme godišnjih odmora i praznika, dođu ugasiti PTSP izazvan progonom iz rodne grude i to je to. Vrate se tamo gdje je plata bolja, gdje su doprinosi veći, gdje su radna prava veća, gdje funkcioniše zdravstveni, pravni i obrazovni sistem. Odu tamo gdje su u korak sa svijetom, jer zavidovićka raja, ako nije u korak sa svijetom, onda je sigurno ispred.

U Zavidovićima ne smiješ biti ni pametan, niti imati vizije, jer „talasaš“. Talasanje je termin koji se pripisuje osobama koje imaju ideje i vizije koje lokalni dripci, a koje okuplja pretpostavljena gospoda, ne mogu dohučiti, pratiti ili razumjeti. Jer, ako uznemirite bonacu, neiskusne plivače morat ćemo spašavati, a kako to biva sa svakom akcijom spašavanja, napravit će se buka.

Laž je da želimo turistički razvoj; više se plašimo da ne zaluta kakav doktor nauka i razotkrije koliko je zapravo mrak u Zavidovićima pojeo Zavidoviće. Da se ne plašimo takvog znanja, davno bismo doveli kakvog eksperta da nas izvadi i izbavi iz apatije i agonije u kojima živimo. Možda je veća strahota spoznaja da smo takve lošim i bezidejnim lokalnim politikama već odavno protjerali.

Najvažnija sporedna stvar u Zavidovićima nije ni fudbal ni rukomet, već partija Rizika, koju u svom ličnom interesu decenijama igra pretpostavljena gospoda pod pokroviteljstvom lokalnih dripaca. Zato pitanje kružnog toka ne znamo riješiti, ali znamo tu postaviti bilborde za potrebe političke kampanje pretpostavljenika. Red je da se iz moralnih i etičkih razloga tu ne postavljaju ni bilbordi, niti oglašava bilo kakva politika sve dok se ne iznađe adekvatno rješenje koje je drug Tito davno riješio.

Kružni tok je lup, začarani krug i samo jedna od mnogih crnih rupa koja je prepolovila populaciju Zavidovića te stanovništvo poslala na put grbavim cestama domaćih i još uvijek ispravnim cestama druga Tita. Sad će neko reći: „Eno ga, komunjara!“, ali nisam više sam za demokratiju i građanski ravnopravnu državu. Samo mi je Tito bolji menadžer od svih ovih poslijeratnih zvijezda rijalitija, poznatijih kao političari i političarke. Iza Josipa Broza u Zavidovićima je ostala imovina čija se vrijednost mjerila u milijardama, dok su ovi moderni menadžeri, iza plašta demokratije, Zavidovići sveli na koroziju, gdje je pored tri rijeke i stotina potoka skroz normalno da poskupi voda.

Da građani slabije vide, kreiraju se banalni problemi koji na prvi pogled izgledaju nerješivo, a kao krajnje rješenje gotovo uvijek se ispriječi fotografisanje jednog od pretpostavljenih koji, posezanjem u gradski budžet građanskim novcem, rješava dogovoreni i samoizazvani problem.

Da je ljubav ovdje ucjenjena, rezervisana i grbava, jasno pokazuje i kako smo u gradu graditelja neravnomjerno napisali da volimo Zavidoviće – jer, zaboga, bolje išta nego ništa. Nismo još naglas postavili pitanje iz Nadrealista: „Je li ravno ovo, gospođo? Je li ravno?“ Danas se vidi čak iz svemira da nešto ravno nije i smije nam se svaki kartografski i satelitski operater koji pogleda Zavidoviće. Kroz smijeh sigurno pomisle: „Ovi ne znaju ni prave linije povući, a kamoli donijeti investiciju za svjetliju budućnost.“ Možda su zapravo linije i interesi oko povlačenja tih linija i krivulja najveća kočnica prosperiteta i glavni uzrok naprasnih migracija – što na istok, što na zapad.

Za kraj se moramo vratiti na Film, jer neko bi pregazio sve što postoji da dokaže ljubav nekome i nečemu, a ovaj grad takvu ljubav još od vladavine Josipa Broza Tita nije niti doživio niti osjetio. Zbog trenutnog činjeničnog stanja stiče se dojam da aktuelni pretpostavljenici šalju sasvim drugačije poruke od onih na plakatima, bilbordima i transparentima: „Idite odavde, sunce druge države bolje će vas grijati!“

Pa kaže refren:

Ljubav je zakon, koji priznajem.
Ljubav je zakon, jedini.
Ljubav je zakon, najjači od svih.
Ljubav je zakon, koji pobjeđuje.

A pretpostavljeni bezuslovnost još nikada pokazali nisu.

Podijelite na društvenim mrežama