Ma jel’ to migracija jedina garantovana sloboda?

Kome služe pripadajuće slobode ako se ne koriste i hoćemo li dozvoliti da ih prećutno otmu ili da u potpunosti iščeznu?

Sloboda kretanja, mišljenja, govora, pa i pisane riječi spadaju među slobode zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, mi smo kao društvo postali baždareni da šutimo i trpimo. Nošeni i vođeni političkom celebrity kulturom, kultom ličnosti, političkom paranojom i partokratijom, zaboravljamo da upravo zbog tih upravljačkih superzvijezda zapravo i živimo loše.

U parku National Mall u Washingtonu, koji se proteže od Lincolnovog memorijalnog kompleksa pa sve do zgrade Kapitola, hrama američkog Kongresa i Senata, među brojnim spomenicima nalazi se i memorijalni kompleks posvećen borcima i žrtvama Korejskog rata. Na jednoj od njegovih mramornih ploča uklesana je jednostavna, ali duboka poruka: „Freedom is not free“ (Sloboda nije besplatna).

Te četiri riječi na mramoru podsjećaju nas da sloboda kretanja, mišljenja i govora nikada nije trajno data niti zagarantovana sama po sebi. Ona se osvaja, čuva i iznova potvrđuje svakim novim danom. Kada ustavne slobode prestanemo koristiti iz straha ili ravnodušnosti, mi ih zapravo sami predajemo u ruke onima koji od vlasti prave spektakl bez pokrića. Sloboda koja se ne koristi brzo postaje sloboda koja nam je oduzeta. Danas će to biti sloboda govora ili pisane riječi, sutra sloboda kretanja, pa čak i sloboda razmišljanja.

Šta je čovjek kao živo biće bez sloboda koje mu pripadaju, a koje proizlaze ne samo iz ustavnih kategorija već i iz njegove prirodne predodređenosti? Čovjek lišen sloboda koje mu po prirodi pripadaju prestaje biti aktivni stvaralac vlastite sudbine i postaje tek nijemi posmatrač vlastitog života. Bez prava na riječ, mišljenje i kretanje, društvo gubi vitalnost, a pojedinac dostojanstvo, svodeći se na puki resurs unutar sistema koji ga guši. Prirodna prava nisu poklon ni vlasti ni političkih elita, pa ih niko ne bi smio po svojoj volji dozirati ili oduzimati. Kada pristanemo na to da nam osnovne slobode postanu privilegija koju moramo tražiti ili mirno posmatramo kako nestaju, pristajemo na društveni poredak u kojem je poslušnost zamijenila razum, a to se ne naziva demokratijom. Onog trenutka kada prirodna prava počnemo tretirati kao ustupak vlasti, a ne kao našu rođenjem stečenu suštinu, prestajemo biti građani i postajemo podanici.

Ako zaboravljenim slobodama pridodamo volonterske ratove koji se u ime političkih elita vode na društvenim mrežama, shvatamo da je čovjek, prezasićen vlastitim stvarnim problemima i u potrebi da nešto riješi, izabrao pogrešno bojište. Umjesto da borbe za vlastitu dobrobit, društveni napredak i boljitak budu sveprisutne i udružene, danas je većina građana podijeljena, pa njeni pripadnici čak i međusobno ne razgovaraju zbog stranačke pripadnosti ili nepodudarnosti stranačkih ideologija. Građanima se konstantno nižu, gomilaju i predstavljaju novi problemi kako ne bi razmišljali o onim elementarnim i najbitnijim. Tako svaku usporedbu minimalne plaće rudara s plaćom nosilaca visokih funkcija prati i neka predstava za javnost, popraćena minimiziranjem stvarnog problema. Više od šezdeset posto iznose troškovi doprinosa na plaću, koji, između ostalog, finansiraju disfunkcionalni, podijeljeni i preskupi sistem umnoženih institucija Bosne i Hercegovine. Problemi koji bi trebalo da se rješavaju, iz ličnih interesa, često se predstavljaju kao nerješivi. Tako i trideset godina nakon rata još uvijek imamo deset disfunkcionalnih kantonalnih jedinica, pri čemu se svaki pokušaj racionalizacije troškova, ukidanjem kantona, preskupog aparata uvježbano zaustavlja pričom o podjeli Bosne i Hercegovine ili novom ratu.

Teorija haosa i uvježbani, duboko ukorijenjeni strahovi doveli su do toga da danas više od polovine radno sposobnog stanovništva Bosne i Hercegovine živi i radi izvan njenih granica, prinudno puneći kase drugih država. Prešutno su otišli, ostavili ognjišta i toplinu doma zamijenili sistemom uređenih vrijednosti, ali i većim platama koje su itekako moguće i u Bosni i Hercegovini. Otišli su zbog političke letargije, društvene inertnosti, sistemske korupcije, nacionalizma, populizma, kolektivne društvene depresije i sveprisutne sposobnosti državnih rukovodilaca da jedno pričaju, drugo rade i gotovo ništa ne mijenjaju nabolje. Otišli su da se ekonomski i psihički oporave jer teror svakodnevnog sivila i sveopće društvene propasti u Bosni i Hercegovini tiho i prešutno otima elementarna ljudska prava, prije svega pravo da se živi i radi dostojanstveno.

Kada nekom političkom vođi predočite ove stvarne društvene pokazatelje, uglavnom vam se nasmije u lice, a zapravo je duboko uvrijeđen, ljut i osvetoljubivo bijesan. Danas ne postoji ni tačna javna evidencija o tome koliko nas je, silom prilika, moralo otići trbuhom za kruhom. Danas ne postoji ni sistem koji bi ponudio kvalitetan društveni oporavak stanovništva. A kako bi i postojao kada su kvalitetni i sposobni rukovodioci raspoređeni po pogonima fabrika izvan granica Bosne i Hercegovine? Ovdje nisu mogli ništa, čak ni za upola manje novca, zbog imena i prezimena, zbog stranačke nepripadnosti, zbog toga što nisu imali krvne veze na pravim mjestima. Džaba škole, džaba biografije građene decenijama truda i rada. U konačnici su protjerani jer su sposobni, pametni i radišni, jer se neko ovdje došao šprdati, a ti bi da radiš i stvaraš…

Ovdje je sloboda predstavljena kao istisnuta pubertetska bubuljica. Eto, zato su ljudi i otišli.

Podijelite na društvenim mrežama