Izbore u Bosni i Hercegovini obilježila je katastrofalna izlaznost – više od pola stanovništva reklo je apsolutno „ne“ svim strankama i političarima. Standardno loša i nedostatna kampanja Centralne izborne komisije nije potaknula građane, a naročito ne one najmlađe, da u nedjelju izađu na izbore. No, ne treba krivca tražiti u CIK-u, čiji sistem i način pozivanja na izbore nisu evoluirali otkako su oformljeni.
Glavne krivce za slabu izlaznost moramo i trebamo tražiti među brojevima, onima koji su krili imena i prezimena na izbornim listićima. Među onima čiji nakupljeni politički staž bestidno ulazi u drugu deceniju, bez ijednog radnog dana u realnom sektoru.
Prazna obećanja, godine političke letargije i tiranije, opća politička tromost i inertnost, zastrašivanje ratovima, nacionalistička i separatistička huškanja, manipuliranje javnošću, njegovanje kulture sjećanja u promotivne svrhe te redovne predstave za javnost samo su neki od razloga koji su doveli do poražavajuće stope slabe izlaznosti biračkog tijela u Bosni i Hercegovini. Više od pola registrovanog biračkog tijela bojkotovalo je izbore i odbilo izaći na njih, tako da je vlast izabralo 41,51% registrovanih birača.
Na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini više od deset godina gledamo iste probleme, koji se rješavaju neefikasnim saopćenjima i davanjem izjava, tako da su dobili status tekućih problema. Rast plaća političara ne prati srazmjeran rast plaća u realnom sektoru, a plaća u Bosni i Hercegovini ne može konkurisati općim životnim potrebama, pa je ogroman broj stanovništva prisiljen raditi van Bosne i Hercegovine. Pretpostavlja se da je više od pola stanovništva van granica Bosne i Hercegovine, a mi nemamo validan i tačan uvid u taj podatak jer se podacima u našoj državi redovno manipuliše i jer se falsifikuju. Infrastrukturni razvoj države također je lažiran, falsifikovan, spor i predmet različitih koruptivnih radnji, od kojih po neka dobije sudski epilog praćen saopćenjima, izjavama i drugim predstavama za javnost. Sve ovo prati strašan porast kriminaliteta, koji u posljednje vrijeme poprima međunarodni karakter.
Građanski bunt, kao i pravo na drugo i drugačije mišljenje, svedeni su na donji minimum i do srži gotovo uvijek bivaju ispolitizirani, tako da građanski protesti ne postoje. Dok cijela planeta vodi trku za sveopćom digitalizacijom, u Bosni i Hercegovini još uvijek fali jedan papir, a „ganjanje“ papira još je polumaratonski poduhvat.
Obrazovni, pravni i zdravstveni sistem dobili su samo ležerne kozmetičke promjene, dok u stvarnosti funkcionišu na aparatima za oživljavanje. Obrazovni sistem nije prilagođen stvarnim potrebama razvoja Bosne i Hercegovine – jer da jest, mi ne bismo bili najgori u regionu. Pravni sistem ima hronični epitet servisa za zaštitu moćnika, a pravda, osim što je spora, dobila je neki drugi, satiričan status – dakle, nedostižna je. Zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini je, blago reći, katastrofalno disfunkcionalan i jedva da pomaže onima kojima je pomoć zaista potrebna; toliko je loš da se formirala i narodna izreka: „Ne daj mi Bože da mi oni trebaju!“
Svi elementarni sistemi koji su neophodni za funkcionalan razvoj nekog društva do srži su ispolitizirani i predmet su neke političke drame. Upravo ta politička zavisnost i dramaturgija sa statusom redovne i tekuće danak su platile u nedjelju bojkotom izbora. Sveukupno društveno, ekonomsko, privredno, pravno, zdravstveno, pa i političko stanje u Bosni i Hercegovini predugo je katastrofalno. A glavni krivci za takvo stanje vozaju se u limuzinama koje vrijede kao prosječan stan pristojne kvadrature.
Važno je napomenuti da je izbornu kampanju obilježio nedostatak kreativnog rada, što je dokaz da se u Bosni i Hercegovini poslovi još uvijek dobijaju po stranačkoj pripadnosti, a ne po stvarnim kvalifikacijama i kompetencijama. Muzičari, glumci, slikari, kao i svi drugi umjetnici, nemaju scenu, pa su im popularnost, pa i primanja znatno manja, jer u Bosni i Hercegovini postoji politička scena koja ne prašta. Ovakvim pristupom kreirano je stanje kolektivnog straha kako bi se o stvarnim problemima šutjelo i kako bi se sva loša društvena stanja trpjela jer štete ugledu političara i stranke koju predstavljaju.
Ako pogledamo činjenicu da je izborna izlaznost svedena na 41,51%, nužno je postaviti pitanje koliko su izglasani kandidati relevantni i etički legitimni predstavnici vlasti. Kada uzmemo u obzir objektivno stanje države u kojoj živimo i koju bismo trebali razvijati, može se zaključiti da su građani Bosne i Hercegovine iskoristili građansko pravo da ne glasaju. Ostaje da vidimo da li će se politički lobiji standardno svetiti građanima kreiranjem još goreg stanja i oduzimanjem prilika ili će izvući pouku iz produkta svog rada. Jedno je sigurno: da smo imali priliku birati koga ne želimo više u političkom diskursu Bosne i Hercegovine, izlaznost bi bila daleko veća.
Ilustracija: ChatGPT






