Da bismo bolje razumjeli materiju ove katarze, važno je pogledati zakone bivše Jugoslavije. Općine i gradovi bili su formalni osnivači u smislu pokretanja inicijative, davanja saglasnosti i osiguranja resursa, ali pravni karakter preduzeća nije bio državno-vlasnički niti privatni, već društveni i samoupravni. U teoriji i pravnom sistemu tog vremena koncept se zvao društvena svojina, što je značilo da fabrike nisu pripadale ni državi, ni političarima, ni pojedinačnim vlasnicima, već svim radnicima i društvu u cjelini, odnosno građanima.
Umjesto da fabrika sa svom imovinom nastavi pripadati onima koji su u njoj radili i gradu čiji je opstanak bio potpuno vezan za nju, uslijedilo je rasparčavanje imovine, uništavanje pogona, godine sudskih procesa i obespravljivanje radnika. Zbog toga se cijeli taj proces u Zavidovićima s pravom doživljava kao klasična otimačina i sunovrat ne samo privrede nego i cijelog pravnog sistema Bosne i Hercegovine.
Nakon što su Zavidovićani dali nemjerljiv doprinos kako u odbrani tako i u obnovi Bosne i Hercegovine, sve dosadašnje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine iz mandata u mandat zabijale su nam nož u leđa. Krivajina stolarija, ali i namještaj, iza rata zablistali su širom Bosne i Hercegovine, a kao posebnu zahvalnicu dobili smo otimanje naše imovine i besposljedično blokiranje statusa industrijskog grada.
Bez obzira na to što Vlada FBiH duže od petnaest godina blokira radna prava građana Zavidovića posredstvom Stečajnog suda i što kroz te postupke nemarom uništava imovinu koja pripada Gradu Zavidovići, riješili su da za sve što prepišemo na lokalnu samoupravu moramo platiti harač. Dakle, prenosa nadležnosti nema, prepisa imovine po Zakonu o lokalnoj samoupravi nema, baš kao što nema odgovornosti za neodgovorno postupanje prema nacionalnom spomeniku Krivajinoj vili, čije stvarno stanje nije poznato široj javnosti.
Gradonačelnica Erna Merdić Smailhodžić 14. septembra se pohvalila potpisivanjem kupoprodajnog ugovora, teškog milion konvertibilnih maraka, za kupovinu Krivajine vile, nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, te pripadajućeg zemljišta od 4382 m². Na društvenim mrežama istakla je da će nam trebati i značajna sredstva, mnogo rada i nekoliko godina truda da saniramo, restauriramo i obnovimo nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine „Krivajina vila“.
Između ostalog, istakla je: „O konačnoj namjeni ovog prostora govorit ćemo u periodu koji je pred nama. U svakom slučaju, konačnu odluku ćemo donijeti u saradnji s Gradskim vijećem.
Moja želja je da vila ponovo oživi i bude otvorena za naše građane – da u njoj bude muzej grada, ali i matični ured, odnosno da se u njoj obavlja svečani čin vjenčanja, te da uklanjanjem ograda uredimo prostor u kojem će naši mladenci moći obilježiti svoje najljepše trenutke, da imamo vijećnicu u kojoj će se održavati sjednice Gradskog vijeća, zatim da imamo jedan reprezentativni prostor za prijeme delegacija Grada Zavidovići.
Sve u svemu, da to bude jedna reprezentativna zgrada kakvu Grad Zavidovići i njegovi građani zaslužuju“, napisala je gradonačelnica.
Kupovinom Krivajine vile platili smo drugi harač. Napomene radi, ranije je Grad Zavidovići jedva uspio spasiti i odbraniti lokomotivu „Kusače“, koju nismo branili pravnim već finansijskim sredstvima, i opet iz budžeta grada. Tim činom smo jasno dali do znanja kako Vladi FBiH tako i Stečajnom sudu da smo beskičmenjaci koje je sistem slomio te da smo voljni platiti reket za imovinu koja nam pripada.
Tek kad se pojavio potencijalni kupac, Grad Sarajevo, riješili smo se zaroniti u pravne norme i uspjeli pronaći Zakon o stvarnim pravima iz kojeg smo izrovili pravo preče kupovine. Tako je Grad Zavidovići, pod velikim pritiskom javnosti koju su obilježili i masovni protesti, platio imovinu koja mu pripada.
Važno je istaći da je Grad Zavidovići uputio nula zahtjeva za upravljanje ili prepis ove imovine, vjerovatno jer je lakše platiti godine nerada nego raditi i preduzimati konkretne radnje u interesu štednje i racionalnije raspodjele Budžeta Grada Zavidovići. Još važnije je napomenuti da se šteta nanesena najdiskutabilnijim stečajnim postupkom u historiji Bosne i Hercegovine mjeri milijardama Konvertibilnih maraka i da su Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Stečajni sud, sa svojim zastupnicima i povjerenicima, direktni izvršioci.
Jedno pitanje ostaje trajno neodgovoreno, hoćemo li ikada uputit ili tražiti direktno obeštećenje za organizovani kriminal koji se desio u našem gradu pod pokroviteljstvom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Stečajnog suda, pa makar u nekim bespovratnim sredstvima za brzo i efikasno renoviranje i restauriranje Nacionalnog spomenika “Krivajina vila” i uređenje dvorišta?






